Microsoft i Podravka

"Odlično!", usklikne Bill Gates kada je pročitao izvještaj o rezultatima izbora za Senat i doda "Sada konačno mogu postaviti Johna Smitha za predsjednika Uprave Microsofta. A ona mlada Jane bit će direktorica PR-a. Sva sreća da su Demokrati pobijedili. Inače bih morao trpjeti onoga Kevina na mjestu glavnog financijaša još barem četiri godine."

U to zazvoni telefon.

„Šefe, molim upalite TV i pogledajte vijesti na CBS-u“, oglasi se njegova osobna asistentica s druge strane žice.

Bill prebaci na CBS i vidi tužno lice Mitta Romneyja, vođe Republikanaca koji je glasno i u neskladu s držanjem tražio da ne bude revanšizma i da se u nadolazećim promjenama vodi računa „o sposobnosti, a ne podobnosti.“

„Ima i kod nas dobrih managera…“ grmio je Romney…

***********

Čini li vam se ova kratka pričica realnom? Naravno da ne.

Ali je li to SF, fantasy, satira ili romansa? Hehe, ulovio sam vas!

I dok nitko ne sumnja da je riječ o totalnoj idiotariji i izmišljotini, mi kraj zdravih očiju gledamo kako se ta ista priča događa kod nas u Hrvatskoj. Jedno od najboljih poduzeća koja su ikada stvorena na ovim prostorima, nakon godina stagnacije i žrtvovanja ambicijama lokalnih i malo viših političarčića ulazi u novi ciklus apsurda i paradoksa.

Gdje sav normalan svijet imenuje ljude temeljem dokazanih kvalifikacija i sposobnosti potkrijepljenih ostvarenih rezultatima rada, mi imenujemo po rezultatima političkih izbora. To je zapravo toliko apsurdno da je teško o tome nešto i napisati. A problem je tim veći što je većini to postalo normalno, pa jedva da i primjećuju.

Zvonimir Mršić, gradonačelnik Grada Koprivnica, imenovan je predsjednikom Uprave Podravke ne zato što je dokazano dobar manager, ne zato jer se dokazao kao gradonačelnik i ne zato jer je dokazani zaljubljenik u Podravku i veliki vjernik njezinih potencijala. Imenovan je jer je njegova stranka pobijedila na parlamentarnim izborima. I da ne završi na tome, imenovanje je popraćeno komentarima tipa “pa zaslužio je šansu“. Biste li dali studentu prve godine medicine da vam instalira nekoliko premosnica ili da vam zamijeni kuk? Ali, dobar je dečko, zaslužio je šansu…lijepo molim?

Zato, ne treba se čuditi kada Danimir Kolman, predsjednik županijskog HNS-a kaže „Nije dobro da samo SDP kadrovira u Podravki, i HNS ima dobre ljude“. To je isti onaj mentalni sklop koji Podravku gura u propast već 20-ak godina. Isti onaj mentalni sklop koji je konstruirao ključeve za imenovanja u Podravci (ili Podravki? - jezikoslovci, izjasnite se). Ako smo se i zgražali Friščićevim i drugim izjavama u doba afere „Spice“, stvar je došla na sasvim novi nivo. Možete li uopće zamisliti da predsjednik HNS-a kaže: „Nije dobro da SDP kadrovira, ima dobrih ljudi i u HDZ-u“? Naravno da ne.

I znate što ja mislim? Nije Mršić, a ni Kolman, a ni ijedan drugi političar problem Podravke. Problem Podravke smo svi mi koji činimo njezino okruženje. Svi mi zajedno izgradili smo takav sustav u kojem je sasvim normalno da neuki zatiru struku i da kovinotokari prodaju salamu, a trgovci vode administrativne urede. Ogromna većina žitelja ove županije a i cijele države isto bi tako postupila. I samo da znate: skupo ćemo plaćati svojih ruku djela. U Podravci to već dobro znaju.

Naposljetku, držim da je Zvonimir Mršić upravo čovjek koji će učiniti prve, a možda i nekoliko više koraka da se taj sustav promijeni. Isto onako kako je Milanović napravio bitne korake u demokratizaciji zemlje promjenama u SDP-u. Sustavi se ne mogu mijenjati drugačije nego iznutra, pa da bi ste došli u poziciju da nešto promijenite, morate to izboriti po postojećim pravilima. Zaključujem da nije Mršić (i SDP) kriv za vlastito imenovanje nego ranije stvorena pravila igre. Ono što jest rizično, to je da se čovjek može iskvariti na putu prema cilju. Nekako držim da to u ovome slučaju nije tako, a i prvi potezi svjedoče meni u prilog.

Ako se Podravku i može spasiti, Mršić će sigurno tome doprinijeti „or die trying“* kako to kažu anglosaksonci. Eto, ja mu od srca želim da bude zadnji koji je ovako postavljen i da sve svoje slijedeće mandate zasluži svojim uspjesima. A ja se nadam da neće dokazati da sam u krivu.

A, vi, dragi moji birači, zamislite se nad sobom i Kolmanima među vama.

* engleski za „ili umrijeti pokušavajući“

Koaliranje i druge priče

Sporazum HSLS-a i HSS o suradnji na području Grada Zagreba odjeknuo je u javnosti.
Obraćaju mi se brojni birači HSLS-a i kažu da im se ne sviđa veza s HSS-om, jer "mi smo ipak urbana stranka". Mnogi iz ovoga iščitavaju neprincipijelnu i oportunističku koaliciju.
S druge strane, neki koji prakticiraju politiku pozdravljaju ovu odluku jer "brojevi govore...da smo zajedno izašli na parlamentarne izbore imali bi svaki po barem dva zastupnika".
Ovo otvara barem dva pitanja:

1. Ima li suštinske razlike između programa/članova/birača HSLS-a i HSS-a i da li su te razlike nepremostive?
2. Je li politika stvarno samo igra brojki?

Evo što ja mislim na tu temu...
Dakle, ja sam u aktivnoj politici tek nekih 6 mjeseci. Ne držim sebe idealistom, ali nisam ni sklon koaliranju sa strankama čiji su mi svjetonazori strani. Naposljetku, nikada nisam bio član ni pristaša ijedne druge stranke osim HSLS-a, iako sam im ozbiljno zamjerio koaliranje s HDZ-om i HSS-om. To bi valjda značilo da nisam oportunist. Ali, lako je ne biti oportunist kad odlučuješ samo o svom glasu. Biti aktivan u politici znači prihvatiti sudjelovanje u odlučivanju o organizaciji. Dakle, po naravi stvari, kolektiv (stranka, udruga, tvrtka, organizacija) postaje važnija od vas samih i vaših svjetonazora. Jedini cilj bavljenja politikom je participirati u donošenju političkih odluka.
Pretpostavljam da je razlika između mene i nekih što smatram da to treba raditi odgovorno, tj. kada dođeš u priliku odlučivati kao izabrani dužnosnik, tada više ni pojedinac, a ni stranka nisu važni. Tada je važno biračko tijelo koje vas je odabralo. To su osnovi osnova demokracije.
Kada to znamo, znamo i zašto sustavi u Hrvatskoj ne djeluju – zato jer su „privatizirani“ i  „kolektivizirani“. To pak znači da ne postoji odgovornost prema biračima nego prema stranačkom sustavu koji vas je doveo na listu – uspjeh je kolektivan, pa vođa kolektiva (predsjednik stranke ili neki lik iz sjene) određuje vašu sudbinu, pa samim time i njemu dugujete odgovornost i lojalnost. To su osnovi „naopake“ demokracije i razlog zašto se većina građana RH osjeća taocima „politike“.
Da se vratim na temu…
Brojevi su jasni i možemo ih svi lako iščitati na stranici DIP-a. Zbrojeni glasovi HSLS-a i HSS-a daju ljepšu sliku negoli stvarno ostvareni mandati. Ali, da li bi glasači HSLS-a dali glas da smo bili u koaliciji s HSS-om i obrnuto?
Bojim se da su političari počeli gledati na biračko tijelo kao na hrpu brojeva. HSLS se nekada dičio sa svojih 10-ak posto jer su to bili glasovi urbanog, visokoobrazovanog stanovništva koji su doista razmišljali vrlo slično temeljnim načelima stranke. Od tada, bojim se, za HSLS se dosta toga promijenilo. I dobar dio toga, smatram, treba zahvaliti neprincipijelnim koalicijama. Od stranke optuživane za elitizam do stranke koja je „izdala sve svoje ideale“ za samo 10-ak godina. I to ne samo jer su liberali „preliberalni da bi mogli biti zajedno“.
Moj povratak u aktivnu politiku bio je motiviran stavovima Darinka Kosora i jasnom željom da se biračima kaže istina i da se sami borimo za vlastiti program. Naime, to je jedina politika koju ja želim i mogu podržati. Stoga sam, moram to priznati, u problemu kada trebam ljudima objasniti ovaj zadnji potez.
S druge strane, u mome gradu, u kojem sam i sam predsjedavao neko vrijeme ogrankom, HSLS već jest u koaliciji s HSS-om. I to ne bilo kakvim HSS-om, već s ogrankom iz kojeg potječe novoimenovani predsjednik HSS-a. Dakle, ako i zaželimo reći zbogom skorijoj povijesti HSLS-a i vratiti se korijenima ili započeti novi put, to nije nimalo jednostavno, bez obzira na jasno pravilo da svaki ogranak Liberala ima pravo koalirati kako i s kim hoće za lokalne izbore. Nikakvo čudo da je upravo zato, uvodničar i direktor Glasa Podravine s lakoćom zaključio da će HSLS i HSS vrlo vjerojatno koalirati u našoj županiji. I…moram to reći…pogriješio.
Nikakvi zaključci o koaliranju i međustranačkim sporazumima nisu sklopljeni ni u jednom od ogranaka HSLS-a u Koprivničko-križevačkoj županiji. Ili ja, kao predsjednik Županijskog vijeća HSLS-a, to ne znam.
Jedna je važna stvar za naglasiti – lokalni izbori bitno su različiti od parlamentarnih. Puno je važnije ime kandidata i njegov CV negoli je to slučaj na državnoj razini. Ja ne znam kakvi ljudi vode HSS u Zagrebu i jesu li oni bliski liberalnim idejama ili možda za Zagreb vrijedi obrnuto. Međutim, znam ljude koji vode sve stranke na području naše županije, a bogme neke dobro poznajem i po njihovim djelima. Zato, sklon sam koaliranju samo s onima koji me svojom glavom i bradom uvjere da zbog njih neću morati „prodati dušu vragu“, bez obzira na njihovu stranačku nominalu. Ne bude li po mom, bit će bez mene.

Nisam u politiku ušao da nešto steknem, ali niti da nešto izgubim. Jedan je obraz.

Ah, da. Nisam odgovorio na prvo pitanje. Bojim se da velike razlike i nema, a to i nije nužno loše. Možda nas birači svih profila prepoznaju po našem programu koji je dobar. Bez obzira na elitistički "dignute noseve".

Stotka

Raspisale se novine i ostali mediji ovih dana o 100 dana vlade. Sa svih strana pljušte negativne ocjene. Naravno, svi su očekivali od ove vlade čuda. Barem neka mala. A ono sve krenulo nizbrdo: ljudi sa svih strana na ulici, političari u nadzornim odborima, amoralna imenovanja i smjene u javnim poduzećima...zlo i naopako.
Na NovaTV gostuje Milanović i pati pod paljbom (u najmanju ruku) nepristojnog Bage kojega (kao da) su pustili s lanca. Čovjek inače po par minuta tjedno tumači grafove koji nikakvog tumačenja ne trebaju, pa je sad valjda poludio.
I...moram vam reći da mi se svidjelo ono što je Zoki uspio reći. Sviđa mi se i to što zapravo radi vladu kao tim, a ne kao patuljke u sjeni vladara.
Ono što mi se ne sviđa, to je što neki od tih timskih igrača pojma nemaju s čim su se uhvatili u koštac, a bogme jedan se ističe i po besmislenom "laprdanju".
Dakle, prvi potpredsjednik vlade počastio nas je intervjuom na Stojedinici u kojem je izvaljivao tolike gluposti da eter još odzvanja. Moglo se još više srezati proračun, ali to bi značilo umanjenje efekata jer riječ je o produktivnom proračunu...zamrle tvrtke mogu se oživjeti ali treba 6-9 mjeseci da se snimi stanje, a onda za dvije godine mogu doći na 80-85%, ako ste sretni na 90%, ali nikada neće na 100%...itd., itd.
Govorio nam je Čačić o svemu i svačemu i to sa toliko samopouzdanja da veliki dio pučanstva uopće ne sumnja u njegovo znanje i stručnost.
A onda, k'o iz vedra neba osvane novost da on i doktor iz Rijeke koji gradi karizmu na gaženju Markovića i ostale klike iz HNS-a (kao da je to neki problem), započinju javno-privatno partnerstvo vrijedno preko 6 milijuna kuna radi izgradnje i uređenja 338 škola širom RH.
Dođe čovjeku da se upita znaju li Hrvati trošiti pare ikako drugačije osim na gradnju? Nije slučajno da su svi diktatori u povijesti bili graditelji. Svi oni vole graditi spomenike sebi i svojoj vladavini. I to spomenike koji će se odmah vidjeti.
Tko o čemu, Čačić o gradnji. I onda nađe ekonomski najneukijeg ministra u vladi i temu protiv koje "nitko moralan ne može ništa reći", i voila! Eto nam investicijskog zamaha. Ne sumnjam da će značajnu ulogu u njemu odigrati neka od Čačićevih , pardon - na odvjetničke kuće prenesenih poduzeća. Jezivo!

Onda, još veća strava bliže nama. Koprivničko gradsko vijeće odlučuje zadužiti gradsku firmu Trg za 27 milijuna kuna kako bi kupili Pevecovu zgradu u Koprivnici. I, kako piše u novinama, iznajmljivanjem samo jedne etaže pokrit će kredit. Tko je ovdje lud? Kad bi to tako išlo, svi bi se bavili buy & rent biznisom s nekretninama. Imaju li kakvu namjenu i strateški projekt o korištenju prostora? Vjerojatno ne, jer ne bi ovako hitno tražili odluku. Tko će jamčiti za kredit? Grad? Grad nema novaca - to su pare poreznih obveznika. I mislim da je dosta neukih kvazi-poduzetnika koji bi s našim novcima kretali u biznise. Shvatimo jednom i zauvijek: nije uloga gradova, županija i države da se bave poduzetništvom i da osnivaju poduzeća. Njihova je uloga da upravljaju našim novcima kako bi se ostvarivali društveni interesi.
Ovako, imamo oko 500-tinjak instanci na kojima se odvija pljačka građana ove države - od neodgovornog i nestručnog upravljanja pa do namjernih zlouporaba i podmićivanja. Na koncu, nema razlike, svejedno mi je jeli netko moje pare ukrao ili ih je "zatrajao" svojom glupošću.

Ako želite ćuti koju pametnu o ekonomiji, pogledajte emisiju Otvoreno od 27.3.2012., na HRT-ovoj "HTV na zahtjev" stranici. Sve što je gospodin Josip Budimir u toj emisiji izrekao je ono što trebate znati o ekonomiji. Link:

http://www.hrt.hr/index.php?id=enz&tx_ttnews[cat]=170&cHash=5ffa325f26

U istoj emisiji imat ćete prilike ćuti i jezivu neoliberalnu mantru koju izgovara poduzetnik Nenad Bakić. Prepoznajte ju pa se javite u komentare da prokomentiramo.

Novosti?

Izbivao sam neko vrijeme iz blogosfere i cyberspacea. Nije se bilo što za reći, neke su se stvari mijenjale, neke nisu. Zapravo, malo smo zadržali dah do jučerašnjeg sabora, pa sada možemo izdahnuti i nastaviti.
Darinko Kosor je novi/stari predsjednik HSLS-a i to je novost koja baš to i nije. Čini se da su mediji razočarani što nije došlo do promjene. Moj komentar je kratak - ja sam za kontinuitet jer smatram da je čovjek ponešto naučio na greškama koje je (zajedno s nama ostalima) učinio. Odgovornost za loš rezultat je uvelike njegova, ali iskreno ne vidim da bi promjena sama po sebi bila bolja. Neka čovjek ima još jednu šansu.
Lokalno, došlo je do male, ali za ovaj blog značajne promjene, pa je yours truly postao predsjednik Županijskog vijeća HSLS-a Koprivničko-križevačke županije. To neće značiti promjenu naziva i adrese ovog bloga, a ako neki koprivničanci ili đurđevčani ili hlebinci ili...požele čitati ove žvrljotine, neće se valjda naljutiti na ono "križevački" u naslovu i "kz" u adresi. A ako se i naljute, ne trebam takvu publiku.
S druge strane, nadam se da će mi "Veliki Žuti" - moj nasljednik u Križevcima - dozvoliti da koristim ovaj naziv i dalje. Ako ne, javit ću;-)
Toliko o "novostima", uskoro nove teme. Neka ste mi do tada slobodni!

Razočarani? Da, ali...

Mnogobrojne su analize rezultata izbora. Najčešće se anliziraju mogući scenariji, pa tako: "Da su se pravaši ujedinili, imali bi 12 mandata", "Da je HDZ koalirao s HSS-om, imali bi 7 mandata više"...i tako u nedogled.
Nerijetko se optužuje i izborni sustav i D'Hondtovu metodu za izborni neuspjeh. No, činjenica je da su pravila igre svima bila poznata i tako je trebalo složiti strategiju i taktiku. Žaliti se na podjelu izbornih jedinica i D'Hondta ima smisla kao žaliti se na suca poslije sinoćnjeg debakla u Maksimiru ili na zvanje u belotu, a razmatranje "ki bi da bi" scenarija ne pomaže nego samo hrani tjeskobu.
HSLS je, na moju veliku žalost, gubitnik ovih izbora. Uzroke treba analizirati trezveno i "čiste glave", kako se ne bi ponovili. Razočaranost treba zamijeniti odlučnošću da se slijedećom prilikom bude bolji. I to je to. Nitko nije bio veći luzer od Milanovića prije četiri godine. A gle ga sad...

Baviti se politikom ili ne?

Od obnoviteljske skupštine ogranka HSLS-a u Križevcima, u više sam navrata pokušavao pridobiti dobre ljude da se aktiviraju u politici kroz našu stranku. I premda su simpatizeri, gotovo svi su mi odgovorili: „Znaš, ja sam ti apolitičan.“

Ne mogu reći da ih ne razumijem jer bih i sam prije 6 mjeseci dao takav odgovor. No, zanima me što je zapravo uzrok takvog stava, a što su posljedice?

Nema sumnje da je najveći dio problema u gađenju koje nemali broj ljudi osjeća prema politici, a i prema političarima. Vjerojatno nije tako samo Hrvatskoj, ali kao mlada nacija, Hrvatska je očekivala više i bolje od demokracije za koju se teškom mukom izborila. Stoga nije čudo što je entuzijazam iz ranih 90-ih zamijenila gotovo potpuna apatija. Niz laži i lažnih nada koje su nam političari priuštili u zadnjih 20 godina oduzeo bi svaki entuzijazam i upornijima.

No, da li će se politički i društveni sustav promijeniti ako ga ignoriramo? Da li će se loši ljudi povući iz politike sami? Naravno – odgovori su ne i ne.

Postojeća „garnitura“ rado će ostati tu gdje jest još koju godinicu i ništa se značajno neće promijeniti osim minusa na svim računima – državnim, osobnim i korporacijskim. Dobre su šanse jedino za daljnje potonuće. Na žalost, stvorili smo sustav u kojem je „politika“ (ovdje namjerno u navodnicima – pojasnit ću niže) ušla tamo gdje nije smjela. Tako politika odlučuje o stopama poreza, trasi ceste, visinama naknada, rukovoditeljima u poduzećima i državnim institucijama, pa nerijetko i o tome tko će se zaposliti u nekom od javnih poduzeća ili službi. Stručnost je potpuno maknuta u stranu kako bi otvorila prostor ostvarivanju privatnih interesa onih koji su donositelji odluka – političarima. Stvorili smo sustav u kojem ne hajemo za rezultate rada, već na to da uhljebimo sebe, svoje bližnje i svoje „selo“ – sve pod motom: „Naši su – dobri su!“ I sada kada je ta praksa već u svojem trećem koljenu – kada su oni "naši" zaposlili "svoje", a oni "njihove", beremo rezultate svojeg rada. Institucije države i lokalne samouprave prepune su nesposobnog i nepotrebnog kadra, birokracija (koja nije zlo per se) je nabrekla do neslućenih razina, a sva javna poduzeća su u golemim dugovima i bez ikakve nade da će se bezbolno transformirati u efikasne sustave.

I, koji je naš odgovor na tu situaciju? „Nisam ti ja za to“, „apolitična sam“ i „imam ja pametnijeg posla“ zacijelo nisu dobri odgovori. Ako se naši najbolji ljudi ne žele „baviti politikom“ onda prepuštamo upravljanje društvom najgorima. S kojim pravom onda očekujemo da će nama i našoj djeci biti bolje?

Razmislite.

Pojašnjenje koje dugujem: „Politika“ nije sama po sebi ništa stvorila. Stvorili su to Pero, Janko i Marko – živi ljudi koji su kroz politički (društveni) rad nešto ostvarili. Riječ politika je termin, a ne nešto djelatno što živi samo za sebe.

Zakon o radu (i neradu)

Jedan od najkontroverznijih dijelova HSLS-ova izbornog programa jest izmjena Zakona o radu. Već i samo spominjanje mogućih izmjena izaziva naglu podjelu sugovornika i, nerijetko, ozbiljnu raspravu. No, što liberali doista žele reći i na čijoj su oni strani?
Zapravo, već neko vrijeme pokušavam napisati nešto suvislo o ovoj temi, ali pri svakom pokušaju odlutam u složena tumačenja ekonomske teorije. Osim toga, ova tema je izrazito osjetljiva i ne bih htio da me netko krivo shvati i donese krive zaključke. Svaka rasprava o Zakonu o radu, zapravo, potiče jake reakcije i poslodavaca i posloprimaca, jer što se dade jednima, mora se uzeti drugima. Na žalost, čini se da više nemamo vremena za oprezne i politički korektne rasprave na ovu temu. Ekonomska realnost nas upućuje na hitne promjene. Samim tim¸e, postojeći Zakon o radu, kao važna karika u sustavu normi kojima se uređuju društveni i ekonomski odnosi, mora biti preispitan.
Složit ćemo se svi da trenutni Zakon o radu nije uspio zaštititi prava radnika. To je dovoljno ilustrirati slučajevima Kamenskog, Željezare Split, Đakovštine i mnogih drugih poduzeća koja su propala i ostavila ogromne dugove prema radnicima. U tom društvu ima i privatnih poduzeća i onih u većinskom vlasništvu države. Dakle, bez obzira na oblik vlasništva, propadanje poduzeća dovelo je do istih efekata. Da ne ulazimo u analizu tko je odgovoran za propadanje, možemo zaključiti da je i tu primjenjiv cijeli spektar odgovora - od okolnosti i svjetske krize, do nesposobnosti poduzetnika. No, nesumnjivo je da će poduzetnici dati drugačije odgovore - prevelika davanja zbog kojih smo nekonkurentni, loš tečaj kune, lijeni radnici...
No nisu sva poduzeća propala - neka se još drže. No, da li je položaj radnika u njima dobar ili barem zadovoljavajući? Najveći poslodavac je država. Bez puno dokazivanja možemo ustvrditi da službenici u državnim institucijama (isključujem obrazovanje i direktno zaposlene u zdravstvu - bolničko osoblje i liječnike u primarnoj zaštiti, te još neke grupe zanimanja) žive relativno dobro. Za 180 sati mjesečno dobiju pristojne plaće na razini državnog prosjeka. No, što je s onima zaposlenim u realnom sektoru? Svjedoci smo da, primjerice trgovci rade i preko 220 sati mjesečno, a da su im plaće, bez obzira na prekovremene sate, mizerne. Načini na koje se iznalaze "rupe" u Zakonu o radu su beskrajni.
Negdje sam čuo da oko 30% zaposlenih ima ugovore o radu na određeno vrijeme. Toliko o štićenju od otkaza.
Čuo sam za primjer gdje privatnik 70% plaće (koje možda i jest sasvim pristojna) isplaćuje kao stimulaciju, pa svatko tko izostane gubi taj dio plaće. Toliko o pravu na godišnji odmor.
Zabrana zapošljavanja u slučaju otkazivanja tehnološkom višku je samo mala prepreka za onoga tko doista želi otpustiti radnika, ako je riječ o većem poduzeću. Tražit će nekoga drugog profila.
Zabrane sindikalnog udruživanja nisu rijetkost.
I tako dalje, i tako dalje...
Meni se osobno čini da ovakav zakon štiti jedino državne službenike i zaposlenike u javnim i državnim poduzećima, a koji su očito neefikasni – to više i ne treba dokazivati. Poduzetnici ionako zaobiđu zakon, a troškove toga "istovare" radnicima. Osobno sam nazočio sjednicama radničkih tijela na kojima su se predstavnici raznih sindikata otvoreno borili tko će bolje zaštititi nerad i neradnike. Budimo realni – nijedan odgovorni poslodavac, obrtnik ili manager neće otpustiti dobrog radnika bez čvrstih i valjanih razloga. No, u postojećim uvjetima, bez efikasnog tržišta rada, može ga nekažnjeno potplatiti. Također, valjda je jasno da je najbolja zaštita za svakog radnika uspješno poslovanje njegova poduzeća. Zakon o radu mora štititi rad i kažnjavati nerad. Mora štititi interese svih društvenih skupina jednako i mora uvesti jasne kriterije što se želi u društvu, a što ne.
S druge strane, jasno je da se postojeći zakon uvelike zloupotrebljava, što kršenjem, a što „korištenjem rupa“. Stoga,  dobro pitanje jest: koliko je problem samog zakona što ga se zloupotrebljava? Ili – da li će samim promjenama zakona prestati zlouporaba?
Odgovori su zapravo jednostavni. Naravno da zlouporabe neće prestati promjenom zakona i jasno je da, osim samih promjena zakona treba urediti i provedbeni okvir, tj. osposobiti  i ovlastiti institucije da zakon adekvatno provode. Dobri su oni zakoni koji ne daju mogućnost kršitelju da opravda svoje ponašanje i oni čija je provedba primjerena.
Nadalje, malo što će se postići promjenom Zakona o radu, ako se ne izmijeni i sijaset drugih propisa, te ako se ne poduzmu druge ekonomske mjere. Prije svega tu mislim na porezne zakone i na razne propise kojima se uređuje mnoštvo parafiskalnih nameta, a kojima je zajednički nazivnik da služe kao socijalni amortizeri. Tržišne zakonitosti ne mogu važiti za neke a za druge ne. Stoga, ako smo se odlučili za tržišnu ekonomiju, moramo dozvoliti da tržište i kriteriji kvalitete koji se automatizmom nameću, vrijede za većinu društvenih skupina. Ako se liberalizira tržište rada, treba se onemogućiti da radnik radi bez plaće, da se računi ne podmiruju u objektivno razumnim rokovima, da vlasnici poduzeća kupuju jahte dok isplaćuju minimalce i ne štuju prekovremeni rad. Onda i samo onda, promjene Zakona o radu imat će smisla. U protivnom, sve će ostati samo „dobra namjera“ bez stvarnih rezultata.
Dakle, da zaključimo: promjene Zakona o radu svakako da, ali samo u sklopu cjelovitog paketa mjera koje neće proizvesti daljnje produbljenje jaza između poslodavaca i posloprimaca i koje će uvesti jasne kriterije u ocjeni rada i naknade za isti.
Mislim da HSLS-ov gospodarski program ide u ovome smjeru. A što mislite Vi?