Mnogobrojne su analize rezultata izbora. Najčešće se anliziraju mogući scenariji, pa tako: "Da su se pravaši ujedinili, imali bi 12 mandata", "Da je HDZ koalirao s HSS-om, imali bi 7 mandata više"...i tako u nedogled.
Nerijetko se optužuje i izborni sustav i D'Hondtovu metodu za izborni neuspjeh. No, činjenica je da su pravila igre svima bila poznata i tako je trebalo složiti strategiju i taktiku. Žaliti se na podjelu izbornih jedinica i D'Hondta ima smisla kao žaliti se na suca poslije sinoćnjeg debakla u Maksimiru ili na zvanje u belotu, a razmatranje "ki bi da bi" scenarija ne pomaže nego samo hrani tjeskobu.
HSLS je, na moju veliku žalost, gubitnik ovih izbora. Uzroke treba analizirati trezveno i "čiste glave", kako se ne bi ponovili. Razočaranost treba zamijeniti odlučnošću da se slijedećom prilikom bude bolji. I to je to. Nitko nije bio veći luzer od Milanovića prije četiri godine. A gle ga sad...
srijeda, 7. prosinca 2011.
srijeda, 23. studenoga 2011.
Baviti se politikom ili ne?
Od obnoviteljske skupštine ogranka HSLS-a u Križevcima, u više sam navrata pokušavao pridobiti dobre ljude da se aktiviraju u politici kroz našu stranku. I premda su simpatizeri, gotovo svi su mi odgovorili: „Znaš, ja sam ti apolitičan.“
Ne mogu reći da ih ne razumijem jer bih i sam prije 6 mjeseci dao takav odgovor. No, zanima me što je zapravo uzrok takvog stava, a što su posljedice?
Nema sumnje da je najveći dio problema u gađenju koje nemali broj ljudi osjeća prema politici, a i prema političarima. Vjerojatno nije tako samo Hrvatskoj, ali kao mlada nacija, Hrvatska je očekivala više i bolje od demokracije za koju se teškom mukom izborila. Stoga nije čudo što je entuzijazam iz ranih 90-ih zamijenila gotovo potpuna apatija. Niz laži i lažnih nada koje su nam političari priuštili u zadnjih 20 godina oduzeo bi svaki entuzijazam i upornijima.
No, da li će se politički i društveni sustav promijeniti ako ga ignoriramo? Da li će se loši ljudi povući iz politike sami? Naravno – odgovori su ne i ne.
Postojeća „garnitura“ rado će ostati tu gdje jest još koju godinicu i ništa se značajno neće promijeniti osim minusa na svim računima – državnim, osobnim i korporacijskim. Dobre su šanse jedino za daljnje potonuće. Na žalost, stvorili smo sustav u kojem je „politika“ (ovdje namjerno u navodnicima – pojasnit ću niže) ušla tamo gdje nije smjela. Tako politika odlučuje o stopama poreza, trasi ceste, visinama naknada, rukovoditeljima u poduzećima i državnim institucijama, pa nerijetko i o tome tko će se zaposliti u nekom od javnih poduzeća ili službi. Stručnost je potpuno maknuta u stranu kako bi otvorila prostor ostvarivanju privatnih interesa onih koji su donositelji odluka – političarima. Stvorili smo sustav u kojem ne hajemo za rezultate rada, već na to da uhljebimo sebe, svoje bližnje i svoje „selo“ – sve pod motom: „Naši su – dobri su!“ I sada kada je ta praksa već u svojem trećem koljenu – kada su oni "naši" zaposlili "svoje", a oni "njihove", beremo rezultate svojeg rada. Institucije države i lokalne samouprave prepune su nesposobnog i nepotrebnog kadra, birokracija (koja nije zlo per se) je nabrekla do neslućenih razina, a sva javna poduzeća su u golemim dugovima i bez ikakve nade da će se bezbolno transformirati u efikasne sustave.
I, koji je naš odgovor na tu situaciju? „Nisam ti ja za to“, „apolitična sam“ i „imam ja pametnijeg posla“ zacijelo nisu dobri odgovori. Ako se naši najbolji ljudi ne žele „baviti politikom“ onda prepuštamo upravljanje društvom najgorima. S kojim pravom onda očekujemo da će nama i našoj djeci biti bolje?
Razmislite.
Pojašnjenje koje dugujem: „Politika“ nije sama po sebi ništa stvorila. Stvorili su to Pero, Janko i Marko – živi ljudi koji su kroz politički (društveni) rad nešto ostvarili. Riječ politika je termin, a ne nešto djelatno što živi samo za sebe.
srijeda, 2. studenoga 2011.
Zakon o radu (i neradu)
Jedan od najkontroverznijih dijelova HSLS-ova izbornog programa jest izmjena Zakona o radu. Već i samo spominjanje mogućih izmjena izaziva naglu podjelu sugovornika i, nerijetko, ozbiljnu raspravu. No, što liberali doista žele reći i na čijoj su oni strani?
Zapravo, već neko vrijeme pokušavam napisati nešto suvislo o ovoj temi, ali pri svakom pokušaju odlutam u složena tumačenja ekonomske teorije. Osim toga, ova tema je izrazito osjetljiva i ne bih htio da me netko krivo shvati i donese krive zaključke. Svaka rasprava o Zakonu o radu, zapravo, potiče jake reakcije i poslodavaca i posloprimaca, jer što se dade jednima, mora se uzeti drugima. Na žalost, čini se da više nemamo vremena za oprezne i politički korektne rasprave na ovu temu. Ekonomska realnost nas upućuje na hitne promjene. Samim tim¸e, postojeći Zakon o radu, kao važna karika u sustavu normi kojima se uređuju društveni i ekonomski odnosi, mora biti preispitan.
Složit ćemo se svi da trenutni Zakon o radu nije uspio zaštititi prava radnika. To je dovoljno ilustrirati slučajevima Kamenskog, Željezare Split, Đakovštine i mnogih drugih poduzeća koja su propala i ostavila ogromne dugove prema radnicima. U tom društvu ima i privatnih poduzeća i onih u većinskom vlasništvu države. Dakle, bez obzira na oblik vlasništva, propadanje poduzeća dovelo je do istih efekata. Da ne ulazimo u analizu tko je odgovoran za propadanje, možemo zaključiti da je i tu primjenjiv cijeli spektar odgovora - od okolnosti i svjetske krize, do nesposobnosti poduzetnika. No, nesumnjivo je da će poduzetnici dati drugačije odgovore - prevelika davanja zbog kojih smo nekonkurentni, loš tečaj kune, lijeni radnici...
No nisu sva poduzeća propala - neka se još drže. No, da li je položaj radnika u njima dobar ili barem zadovoljavajući? Najveći poslodavac je država. Bez puno dokazivanja možemo ustvrditi da službenici u državnim institucijama (isključujem obrazovanje i direktno zaposlene u zdravstvu - bolničko osoblje i liječnike u primarnoj zaštiti, te još neke grupe zanimanja) žive relativno dobro. Za 180 sati mjesečno dobiju pristojne plaće na razini državnog prosjeka. No, što je s onima zaposlenim u realnom sektoru? Svjedoci smo da, primjerice trgovci rade i preko 220 sati mjesečno, a da su im plaće, bez obzira na prekovremene sate, mizerne. Načini na koje se iznalaze "rupe" u Zakonu o radu su beskrajni.
Negdje sam čuo da oko 30% zaposlenih ima ugovore o radu na određeno vrijeme. Toliko o štićenju od otkaza.
Čuo sam za primjer gdje privatnik 70% plaće (koje možda i jest sasvim pristojna) isplaćuje kao stimulaciju, pa svatko tko izostane gubi taj dio plaće. Toliko o pravu na godišnji odmor.
Zabrana zapošljavanja u slučaju otkazivanja tehnološkom višku je samo mala prepreka za onoga tko doista želi otpustiti radnika, ako je riječ o većem poduzeću. Tražit će nekoga drugog profila.
Zabrane sindikalnog udruživanja nisu rijetkost.
I tako dalje, i tako dalje...
Meni se osobno čini da ovakav zakon štiti jedino državne službenike i zaposlenike u javnim i državnim poduzećima, a koji su očito neefikasni – to više i ne treba dokazivati. Poduzetnici ionako zaobiđu zakon, a troškove toga "istovare" radnicima. Osobno sam nazočio sjednicama radničkih tijela na kojima su se predstavnici raznih sindikata otvoreno borili tko će bolje zaštititi nerad i neradnike. Budimo realni – nijedan odgovorni poslodavac, obrtnik ili manager neće otpustiti dobrog radnika bez čvrstih i valjanih razloga. No, u postojećim uvjetima, bez efikasnog tržišta rada, može ga nekažnjeno potplatiti. Također, valjda je jasno da je najbolja zaštita za svakog radnika uspješno poslovanje njegova poduzeća. Zakon o radu mora štititi rad i kažnjavati nerad. Mora štititi interese svih društvenih skupina jednako i mora uvesti jasne kriterije što se želi u društvu, a što ne.
S druge strane, jasno je da se postojeći zakon uvelike zloupotrebljava, što kršenjem, a što „korištenjem rupa“. Stoga, dobro pitanje jest: koliko je problem samog zakona što ga se zloupotrebljava? Ili – da li će samim promjenama zakona prestati zlouporaba?
Odgovori su zapravo jednostavni. Naravno da zlouporabe neće prestati promjenom zakona i jasno je da, osim samih promjena zakona treba urediti i provedbeni okvir, tj. osposobiti i ovlastiti institucije da zakon adekvatno provode. Dobri su oni zakoni koji ne daju mogućnost kršitelju da opravda svoje ponašanje i oni čija je provedba primjerena.
Nadalje, malo što će se postići promjenom Zakona o radu, ako se ne izmijeni i sijaset drugih propisa, te ako se ne poduzmu druge ekonomske mjere. Prije svega tu mislim na porezne zakone i na razne propise kojima se uređuje mnoštvo parafiskalnih nameta, a kojima je zajednički nazivnik da služe kao socijalni amortizeri. Tržišne zakonitosti ne mogu važiti za neke a za druge ne. Stoga, ako smo se odlučili za tržišnu ekonomiju, moramo dozvoliti da tržište i kriteriji kvalitete koji se automatizmom nameću, vrijede za većinu društvenih skupina. Ako se liberalizira tržište rada, treba se onemogućiti da radnik radi bez plaće, da se računi ne podmiruju u objektivno razumnim rokovima, da vlasnici poduzeća kupuju jahte dok isplaćuju minimalce i ne štuju prekovremeni rad. Onda i samo onda, promjene Zakona o radu imat će smisla. U protivnom, sve će ostati samo „dobra namjera“ bez stvarnih rezultata.
Dakle, da zaključimo: promjene Zakona o radu svakako da, ali samo u sklopu cjelovitog paketa mjera koje neće proizvesti daljnje produbljenje jaza između poslodavaca i posloprimaca i koje će uvesti jasne kriterije u ocjeni rada i naknade za isti.
Mislim da HSLS-ov gospodarski program ide u ovome smjeru. A što mislite Vi?
Zapravo, već neko vrijeme pokušavam napisati nešto suvislo o ovoj temi, ali pri svakom pokušaju odlutam u složena tumačenja ekonomske teorije. Osim toga, ova tema je izrazito osjetljiva i ne bih htio da me netko krivo shvati i donese krive zaključke. Svaka rasprava o Zakonu o radu, zapravo, potiče jake reakcije i poslodavaca i posloprimaca, jer što se dade jednima, mora se uzeti drugima. Na žalost, čini se da više nemamo vremena za oprezne i politički korektne rasprave na ovu temu. Ekonomska realnost nas upućuje na hitne promjene. Samim tim¸e, postojeći Zakon o radu, kao važna karika u sustavu normi kojima se uređuju društveni i ekonomski odnosi, mora biti preispitan.
Složit ćemo se svi da trenutni Zakon o radu nije uspio zaštititi prava radnika. To je dovoljno ilustrirati slučajevima Kamenskog, Željezare Split, Đakovštine i mnogih drugih poduzeća koja su propala i ostavila ogromne dugove prema radnicima. U tom društvu ima i privatnih poduzeća i onih u većinskom vlasništvu države. Dakle, bez obzira na oblik vlasništva, propadanje poduzeća dovelo je do istih efekata. Da ne ulazimo u analizu tko je odgovoran za propadanje, možemo zaključiti da je i tu primjenjiv cijeli spektar odgovora - od okolnosti i svjetske krize, do nesposobnosti poduzetnika. No, nesumnjivo je da će poduzetnici dati drugačije odgovore - prevelika davanja zbog kojih smo nekonkurentni, loš tečaj kune, lijeni radnici...
No nisu sva poduzeća propala - neka se još drže. No, da li je položaj radnika u njima dobar ili barem zadovoljavajući? Najveći poslodavac je država. Bez puno dokazivanja možemo ustvrditi da službenici u državnim institucijama (isključujem obrazovanje i direktno zaposlene u zdravstvu - bolničko osoblje i liječnike u primarnoj zaštiti, te još neke grupe zanimanja) žive relativno dobro. Za 180 sati mjesečno dobiju pristojne plaće na razini državnog prosjeka. No, što je s onima zaposlenim u realnom sektoru? Svjedoci smo da, primjerice trgovci rade i preko 220 sati mjesečno, a da su im plaće, bez obzira na prekovremene sate, mizerne. Načini na koje se iznalaze "rupe" u Zakonu o radu su beskrajni.
Negdje sam čuo da oko 30% zaposlenih ima ugovore o radu na određeno vrijeme. Toliko o štićenju od otkaza.
Čuo sam za primjer gdje privatnik 70% plaće (koje možda i jest sasvim pristojna) isplaćuje kao stimulaciju, pa svatko tko izostane gubi taj dio plaće. Toliko o pravu na godišnji odmor.
Zabrana zapošljavanja u slučaju otkazivanja tehnološkom višku je samo mala prepreka za onoga tko doista želi otpustiti radnika, ako je riječ o većem poduzeću. Tražit će nekoga drugog profila.
Zabrane sindikalnog udruživanja nisu rijetkost.
I tako dalje, i tako dalje...
Meni se osobno čini da ovakav zakon štiti jedino državne službenike i zaposlenike u javnim i državnim poduzećima, a koji su očito neefikasni – to više i ne treba dokazivati. Poduzetnici ionako zaobiđu zakon, a troškove toga "istovare" radnicima. Osobno sam nazočio sjednicama radničkih tijela na kojima su se predstavnici raznih sindikata otvoreno borili tko će bolje zaštititi nerad i neradnike. Budimo realni – nijedan odgovorni poslodavac, obrtnik ili manager neće otpustiti dobrog radnika bez čvrstih i valjanih razloga. No, u postojećim uvjetima, bez efikasnog tržišta rada, može ga nekažnjeno potplatiti. Također, valjda je jasno da je najbolja zaštita za svakog radnika uspješno poslovanje njegova poduzeća. Zakon o radu mora štititi rad i kažnjavati nerad. Mora štititi interese svih društvenih skupina jednako i mora uvesti jasne kriterije što se želi u društvu, a što ne.
S druge strane, jasno je da se postojeći zakon uvelike zloupotrebljava, što kršenjem, a što „korištenjem rupa“. Stoga, dobro pitanje jest: koliko je problem samog zakona što ga se zloupotrebljava? Ili – da li će samim promjenama zakona prestati zlouporaba?
Odgovori su zapravo jednostavni. Naravno da zlouporabe neće prestati promjenom zakona i jasno je da, osim samih promjena zakona treba urediti i provedbeni okvir, tj. osposobiti i ovlastiti institucije da zakon adekvatno provode. Dobri su oni zakoni koji ne daju mogućnost kršitelju da opravda svoje ponašanje i oni čija je provedba primjerena.
Nadalje, malo što će se postići promjenom Zakona o radu, ako se ne izmijeni i sijaset drugih propisa, te ako se ne poduzmu druge ekonomske mjere. Prije svega tu mislim na porezne zakone i na razne propise kojima se uređuje mnoštvo parafiskalnih nameta, a kojima je zajednički nazivnik da služe kao socijalni amortizeri. Tržišne zakonitosti ne mogu važiti za neke a za druge ne. Stoga, ako smo se odlučili za tržišnu ekonomiju, moramo dozvoliti da tržište i kriteriji kvalitete koji se automatizmom nameću, vrijede za većinu društvenih skupina. Ako se liberalizira tržište rada, treba se onemogućiti da radnik radi bez plaće, da se računi ne podmiruju u objektivno razumnim rokovima, da vlasnici poduzeća kupuju jahte dok isplaćuju minimalce i ne štuju prekovremeni rad. Onda i samo onda, promjene Zakona o radu imat će smisla. U protivnom, sve će ostati samo „dobra namjera“ bez stvarnih rezultata.
Dakle, da zaključimo: promjene Zakona o radu svakako da, ali samo u sklopu cjelovitog paketa mjera koje neće proizvesti daljnje produbljenje jaza između poslodavaca i posloprimaca i koje će uvesti jasne kriterije u ocjeni rada i naknade za isti.
Mislim da HSLS-ov gospodarski program ide u ovome smjeru. A što mislite Vi?
srijeda, 26. listopada 2011.
Malo pojašnjenje
Čini se da je pismo koje je upućeno svim članovima HSLS ogranka u Križevcima izazvalo čuđenje kod nekih, poglavito novih članova. Stoga, dugujem pojašnjenje.
Naime, kako je u pismu navedeno, naš ogranak nema prostor za rad. To je glavni razlog zašto je pismo upućeno. Kako želimo svakako održati kontakt s članovima u razdoblju do osiguravanja prostora, morali smo svima skrenuti pozornost na ovaj blog, Facebook profil i naše ostale kontakte.
Drugi razlog jest činjenica da imamo dosta članova na ranijem popisu, a koji nisu duže vrijeme u kontaktu sa izvršnim odborom ogranka. Njihov nam je status bio nejasan i, premda bi ih sve rado vidjeli kao aktivne članove, dužni smosvakome omogućiti da se izjasni oko članstva.
Obzirom da smo htjeli obuhvatiti sve članove jednim dopisom, dogodilo se da novi članovi dobiju upit o članstvu iako su se tek učlanili. Moram priznati da je to ispalo pomalo nespretno, ali nismo našli drugog načina.
Naravno, htjeli smo i prikupiti podatke svih članova radi lakše komunikacije (cilj je komunicirati emailom gdjegod je to moguće).
Eto, nadam se da je ovo pojašnjenje pomoglo i još jednom sve molim da nam dostave popunjen obrazac o članstvu i poneko ime na listi simpatizera.
Pozdrav svima.
Naime, kako je u pismu navedeno, naš ogranak nema prostor za rad. To je glavni razlog zašto je pismo upućeno. Kako želimo svakako održati kontakt s članovima u razdoblju do osiguravanja prostora, morali smo svima skrenuti pozornost na ovaj blog, Facebook profil i naše ostale kontakte.
Drugi razlog jest činjenica da imamo dosta članova na ranijem popisu, a koji nisu duže vrijeme u kontaktu sa izvršnim odborom ogranka. Njihov nam je status bio nejasan i, premda bi ih sve rado vidjeli kao aktivne članove, dužni smosvakome omogućiti da se izjasni oko članstva.
Obzirom da smo htjeli obuhvatiti sve članove jednim dopisom, dogodilo se da novi članovi dobiju upit o članstvu iako su se tek učlanili. Moram priznati da je to ispalo pomalo nespretno, ali nismo našli drugog načina.
Naravno, htjeli smo i prikupiti podatke svih članova radi lakše komunikacije (cilj je komunicirati emailom gdjegod je to moguće).
Eto, nadam se da je ovo pojašnjenje pomoglo i još jednom sve molim da nam dostave popunjen obrazac o članstvu i poneko ime na listi simpatizera.
Pozdrav svima.
ponedjeljak, 17. listopada 2011.
Kod Stankovića
Nedjeljom u 2 vjerojatno je jedna od najznačajnijih i najgledanijih političkih emisija na TV-u. Usprkos groznom terminu, iz nedjelje u nedjelju, domaćin Aco Stanković već godinama ugošćuje javne osobe, najčešće političare i razotkriva ih pred brojnih gledateljstvom. Za većinu gostiju pravi je uspjeh izaći neokrznut iz ove emisije. Acin oštar jezik i britki um te vrhunska priprema za svaku emisiju veliki su izazov za svakog gosta koji ima bilo kakvu slabu točku.
Mišljenja sam da je Darinko Kosor izašao iz emisije na dobitku.
Premda je dobar dio emisije posvećen elementima gospodarskog programa HSLS-a, što je nešto što će šire gledateljstvo teže razumjeti i doživjeti kao čistu dosadu, Kosor je emisiju odradio bez zapaženijih grešaka. Na svako pitanje dat je odgovor. Svaka teza je razjašnjena.
No, bojim se da ni pet ovakvih gostovanja ne bi pomoglo da se hrvatski glasači uvjere da HSLS doista misli drugačije od drugih stranaka. Ljudi su do te mjere ogađeni politikom i političarima da će i najdobronamjernijem (je li to uopće legitiman izraz?) političaru biti ekstremno teško plasirati ikakvu ideju.
U svakom slučaju, poruka je upućena i nadam se da je primljena. U Hrvatskoj treba provesti ozbiljne promjene i nikome neće biti lako odraditi slijedeći mandat, ma tko dobio na izborima.
Meni se čini da je Darinko Kosor toga svjestan i da u njegovim riječima nema prazne demagogije. Ne znam koliko će to za sve nas biti relevantno jer, objektivno, pet mandata bi za HSLS bili veliki uspjeh.
Mišljenja sam da je Darinko Kosor izašao iz emisije na dobitku.
Premda je dobar dio emisije posvećen elementima gospodarskog programa HSLS-a, što je nešto što će šire gledateljstvo teže razumjeti i doživjeti kao čistu dosadu, Kosor je emisiju odradio bez zapaženijih grešaka. Na svako pitanje dat je odgovor. Svaka teza je razjašnjena.
No, bojim se da ni pet ovakvih gostovanja ne bi pomoglo da se hrvatski glasači uvjere da HSLS doista misli drugačije od drugih stranaka. Ljudi su do te mjere ogađeni politikom i političarima da će i najdobronamjernijem (je li to uopće legitiman izraz?) političaru biti ekstremno teško plasirati ikakvu ideju.
U svakom slučaju, poruka je upućena i nadam se da je primljena. U Hrvatskoj treba provesti ozbiljne promjene i nikome neće biti lako odraditi slijedeći mandat, ma tko dobio na izborima.
Meni se čini da je Darinko Kosor toga svjestan i da u njegovim riječima nema prazne demagogije. Ne znam koliko će to za sve nas biti relevantno jer, objektivno, pet mandata bi za HSLS bili veliki uspjeh.
ponedjeljak, 10. listopada 2011.
Malo razotkrivanje i jedna bitna vijest
Kada stranka ili ogranak uređuje blog, onda to nije ni malo jednostavno. Moraju li se svi članovi stranke složiti oko objavljenog teksta i odražava li on stav svih, samo nekih, ili...?
Ovaj blog pisat će, uglavnom, Predsjednik ogranka Križevci HSLS-a. Dakle, on će biti "Mali Žuti". Kako se budu mijenjali predsjednici, mijenjat će se i stavovi. U slučaju da netko drugi bude autor teksta, to ćemo i navesti. Tekstovi neće biti pred-odobravani od strane stranačkih tijela jer bi to, otprilike, značilo da bi negdje dogodine u ovo doba objavili komentar na rezultate parlamentarnih izbora.
Toliko o tome.
Ono što je bitnije jest da je jučer objavljen Gospodarski program HSLS-a. Možete ga naći na:
http://hsls.hr/DOKUMENTI/GP.pdf. Komentar uskoro.
Ovaj blog pisat će, uglavnom, Predsjednik ogranka Križevci HSLS-a. Dakle, on će biti "Mali Žuti". Kako se budu mijenjali predsjednici, mijenjat će se i stavovi. U slučaju da netko drugi bude autor teksta, to ćemo i navesti. Tekstovi neće biti pred-odobravani od strane stranačkih tijela jer bi to, otprilike, značilo da bi negdje dogodine u ovo doba objavili komentar na rezultate parlamentarnih izbora.
Toliko o tome.
Ono što je bitnije jest da je jučer objavljen Gospodarski program HSLS-a. Možete ga naći na:
http://hsls.hr/DOKUMENTI/GP.pdf. Komentar uskoro.
ponedjeljak, 3. listopada 2011.
Bravo Garešnica!
Na lokalnim izborima u Garešnici, HSLS je dobio 19% glasova!
Čestitamo kolegama iz Garešnice na odličnom rezultatu i svim građanima Garešnice na dobrom odabiru!
Ako se po jutru dan poznaje...
Čestitamo kolegama iz Garešnice na odličnom rezultatu i svim građanima Garešnice na dobrom odabiru!
Ako se po jutru dan poznaje...
Dobrodošli!
Poštovani posjetitelji,
na ovome prostoru će Križevački ogranak HSLS-a objavljivati vijesti, članke i objave te na taj način komunicirati s članstvom i simpatizerima.
Zašto putem bloggera?
Odgovora je više, ali krenimo od najvažnijeg: ogranak HSLS-a u Križevcima nema svoj prostor i ne možemo se susretati s članovima uživo.
Drugi, gotovo ne manje važan razlog jest da ovaj oblik internetskih stranica pruža sasvim dobre mogućnosti interakcije. Naravno, ovo neće biti i naš jedini kanal za kontakt i razmjenu informacija. Osim ovog bloga, stvorit ćemo i Facebook profil za manje formalno druženje i komunikaciju.
Svi vaši prijedlozi, pohvale, pokude i komentari svake vrste - veoma su dobrodošli. Pritom, molimo da vodite računa o pravilima uobičajenog pristojnog ponašanja na web-u. Vrijeđanja, psovanja i klevetanja neće biti dozvoljena i sve takve komentare brisat ćemo.
Toliko za ovaj uvodni post. Do skorog...viđenja?...
"Mali Žuti"
na ovome prostoru će Križevački ogranak HSLS-a objavljivati vijesti, članke i objave te na taj način komunicirati s članstvom i simpatizerima.
Zašto putem bloggera?
Odgovora je više, ali krenimo od najvažnijeg: ogranak HSLS-a u Križevcima nema svoj prostor i ne možemo se susretati s članovima uživo.
Drugi, gotovo ne manje važan razlog jest da ovaj oblik internetskih stranica pruža sasvim dobre mogućnosti interakcije. Naravno, ovo neće biti i naš jedini kanal za kontakt i razmjenu informacija. Osim ovog bloga, stvorit ćemo i Facebook profil za manje formalno druženje i komunikaciju.
Svi vaši prijedlozi, pohvale, pokude i komentari svake vrste - veoma su dobrodošli. Pritom, molimo da vodite računa o pravilima uobičajenog pristojnog ponašanja na web-u. Vrijeđanja, psovanja i klevetanja neće biti dozvoljena i sve takve komentare brisat ćemo.
Toliko za ovaj uvodni post. Do skorog...viđenja?...
"Mali Žuti"
Pretplati se na:
Postovi (Atom)