Zakon o radu (i neradu)

Jedan od najkontroverznijih dijelova HSLS-ova izbornog programa jest izmjena Zakona o radu. Već i samo spominjanje mogućih izmjena izaziva naglu podjelu sugovornika i, nerijetko, ozbiljnu raspravu. No, što liberali doista žele reći i na čijoj su oni strani?
Zapravo, već neko vrijeme pokušavam napisati nešto suvislo o ovoj temi, ali pri svakom pokušaju odlutam u složena tumačenja ekonomske teorije. Osim toga, ova tema je izrazito osjetljiva i ne bih htio da me netko krivo shvati i donese krive zaključke. Svaka rasprava o Zakonu o radu, zapravo, potiče jake reakcije i poslodavaca i posloprimaca, jer što se dade jednima, mora se uzeti drugima. Na žalost, čini se da više nemamo vremena za oprezne i politički korektne rasprave na ovu temu. Ekonomska realnost nas upućuje na hitne promjene. Samim tim¸e, postojeći Zakon o radu, kao važna karika u sustavu normi kojima se uređuju društveni i ekonomski odnosi, mora biti preispitan.
Složit ćemo se svi da trenutni Zakon o radu nije uspio zaštititi prava radnika. To je dovoljno ilustrirati slučajevima Kamenskog, Željezare Split, Đakovštine i mnogih drugih poduzeća koja su propala i ostavila ogromne dugove prema radnicima. U tom društvu ima i privatnih poduzeća i onih u većinskom vlasništvu države. Dakle, bez obzira na oblik vlasništva, propadanje poduzeća dovelo je do istih efekata. Da ne ulazimo u analizu tko je odgovoran za propadanje, možemo zaključiti da je i tu primjenjiv cijeli spektar odgovora - od okolnosti i svjetske krize, do nesposobnosti poduzetnika. No, nesumnjivo je da će poduzetnici dati drugačije odgovore - prevelika davanja zbog kojih smo nekonkurentni, loš tečaj kune, lijeni radnici...
No nisu sva poduzeća propala - neka se još drže. No, da li je položaj radnika u njima dobar ili barem zadovoljavajući? Najveći poslodavac je država. Bez puno dokazivanja možemo ustvrditi da službenici u državnim institucijama (isključujem obrazovanje i direktno zaposlene u zdravstvu - bolničko osoblje i liječnike u primarnoj zaštiti, te još neke grupe zanimanja) žive relativno dobro. Za 180 sati mjesečno dobiju pristojne plaće na razini državnog prosjeka. No, što je s onima zaposlenim u realnom sektoru? Svjedoci smo da, primjerice trgovci rade i preko 220 sati mjesečno, a da su im plaće, bez obzira na prekovremene sate, mizerne. Načini na koje se iznalaze "rupe" u Zakonu o radu su beskrajni.
Negdje sam čuo da oko 30% zaposlenih ima ugovore o radu na određeno vrijeme. Toliko o štićenju od otkaza.
Čuo sam za primjer gdje privatnik 70% plaće (koje možda i jest sasvim pristojna) isplaćuje kao stimulaciju, pa svatko tko izostane gubi taj dio plaće. Toliko o pravu na godišnji odmor.
Zabrana zapošljavanja u slučaju otkazivanja tehnološkom višku je samo mala prepreka za onoga tko doista želi otpustiti radnika, ako je riječ o većem poduzeću. Tražit će nekoga drugog profila.
Zabrane sindikalnog udruživanja nisu rijetkost.
I tako dalje, i tako dalje...
Meni se osobno čini da ovakav zakon štiti jedino državne službenike i zaposlenike u javnim i državnim poduzećima, a koji su očito neefikasni – to više i ne treba dokazivati. Poduzetnici ionako zaobiđu zakon, a troškove toga "istovare" radnicima. Osobno sam nazočio sjednicama radničkih tijela na kojima su se predstavnici raznih sindikata otvoreno borili tko će bolje zaštititi nerad i neradnike. Budimo realni – nijedan odgovorni poslodavac, obrtnik ili manager neće otpustiti dobrog radnika bez čvrstih i valjanih razloga. No, u postojećim uvjetima, bez efikasnog tržišta rada, može ga nekažnjeno potplatiti. Također, valjda je jasno da je najbolja zaštita za svakog radnika uspješno poslovanje njegova poduzeća. Zakon o radu mora štititi rad i kažnjavati nerad. Mora štititi interese svih društvenih skupina jednako i mora uvesti jasne kriterije što se želi u društvu, a što ne.
S druge strane, jasno je da se postojeći zakon uvelike zloupotrebljava, što kršenjem, a što „korištenjem rupa“. Stoga,  dobro pitanje jest: koliko je problem samog zakona što ga se zloupotrebljava? Ili – da li će samim promjenama zakona prestati zlouporaba?
Odgovori su zapravo jednostavni. Naravno da zlouporabe neće prestati promjenom zakona i jasno je da, osim samih promjena zakona treba urediti i provedbeni okvir, tj. osposobiti  i ovlastiti institucije da zakon adekvatno provode. Dobri su oni zakoni koji ne daju mogućnost kršitelju da opravda svoje ponašanje i oni čija je provedba primjerena.
Nadalje, malo što će se postići promjenom Zakona o radu, ako se ne izmijeni i sijaset drugih propisa, te ako se ne poduzmu druge ekonomske mjere. Prije svega tu mislim na porezne zakone i na razne propise kojima se uređuje mnoštvo parafiskalnih nameta, a kojima je zajednički nazivnik da služe kao socijalni amortizeri. Tržišne zakonitosti ne mogu važiti za neke a za druge ne. Stoga, ako smo se odlučili za tržišnu ekonomiju, moramo dozvoliti da tržište i kriteriji kvalitete koji se automatizmom nameću, vrijede za većinu društvenih skupina. Ako se liberalizira tržište rada, treba se onemogućiti da radnik radi bez plaće, da se računi ne podmiruju u objektivno razumnim rokovima, da vlasnici poduzeća kupuju jahte dok isplaćuju minimalce i ne štuju prekovremeni rad. Onda i samo onda, promjene Zakona o radu imat će smisla. U protivnom, sve će ostati samo „dobra namjera“ bez stvarnih rezultata.
Dakle, da zaključimo: promjene Zakona o radu svakako da, ali samo u sklopu cjelovitog paketa mjera koje neće proizvesti daljnje produbljenje jaza između poslodavaca i posloprimaca i koje će uvesti jasne kriterije u ocjeni rada i naknade za isti.
Mislim da HSLS-ov gospodarski program ide u ovome smjeru. A što mislite Vi?